Milomir je svoj intervju dao ekipi istraživača i pisaca na čelu sa Mojsijom Đerkovićem 2008.godine na Vučijoj Luci.
Miomir (1957) je te godine živio je sa suprugom Koviljkom (1957) te kćerkama Bojanom i Zoranom u vikendici, na Vučijoj Luci.
„Ja sam rođen 1945.godine i svoga oca nisam nikada vidio živog, kao ni on mene. Sve što vam o tome budem rekao, to je sjećanje mojih najbližih i starijih od mene. Mi Derikonje potičemo negdje od Kolašina, a ovo prezime koje nosimo je prikriveno, maskirano Osim na Vučijoj Luci, živimo još na Brezovicama (Mokro) i u Banatu. Rođaci smo sa onima koji slave Jovanjdan. Ova nedovršena vikendica je izgrađena kao treća kuća na istim temeljima. Prva je napravljena 1931.godine, koju su Nijemci zapalili 1943.godine. Tada su moja baka i majka sklepale na istom zgarištu brvnaru u koju su se sklonile i ona je kao dom služila koju deceniju posle rata. Srušili smo je i istim temeljima podigli ovu vikendicu.
Majku Bojkusu odveli u Centralni zatvor u Sarajevo i sa njom njenu majku, a moju baku Joku. Ja sam u to vrijeme bio odojče od nekoliko mjeseci. Preuzela meporodica Cerovina, rodbina moje majke, i tamo sam boravio do povratka majke iz zatvora. Moja sestra Milica je bila u to vrijeme kod Šljivića.
Prije nego što su one odvedene u Sarajevo, ovdašnja UDBA je izveča baku Joku na streljanje. Postrojilo se desetak vojnika koji će izvesti taj čin i ispred njih ovdašnji udbaš. Junači se „vitez“ nad staricom, kao da ju na megdan saziva. A baka, kada je vidjela toliko vojske sa oružjem, kaže udbašu: “ Što mučiš oko jedne babe? Uzmi levor i babu u čelo i gotovo“! Udbaš se zastidje ili se odbrovoljio, ostalo je nepoznato. Vojnicima je rekao da se vrate u kasarnu, a baku Joku i majku Bojku otpremio za Sarajevo.
Moj otac Savo odmetnu se u šumu posle ratasa još dvojicom saboraca. Za njima su bile nebrojne potjere da se uhvate ili ubiju. Oni su se sklanjali u gustim šumama planine Ozrena. Zajedno sa Savom je bio Vojin Vuković i jedan NN borac iz Srbije. Potjera je uspjela da im uđe u trag dostavom jednog od saboraca. Ona dvojica ginu, a Savo je tom prilikom ranjen. Moj otac je uspio da svoja dokumenta stavi u odjeću svog saborca NN iz Srbije, koji je fizički jako ličio na Sava, a njegova uzme sebi. Ranjeom Savu je pošlo za rukom da izmakne potjeri i skloni se u jednu pećinu. U njoj će boraviti još nekoliko mjeseci. Rana zbog nehigenskih uslova dala se na zlo i on ej umro u toj pećini 1946.godine.
Udba, koja se domogla leševa, ustanovila je da su ubili Sava Derikonju i u tom oduševljenju javljajuda je četnički komandant likvidiran. Sve se radnje obustavljaju, a njegova majka i žena Joka i Bojka puštaju iz CZ-a u Sarajevu. One nisu znale koji su razlozi njihove slobode. Oduševljene napuštaju zatvor. Bojka je pri tom zaboravila da obuje opanke na noge, već je, onako u magnovenju, došla iznad Natkovača i tek onda uočila opanke pod pazuhom, a ona bosa.
Obila se i nastavile „let“ prema Včijoj Luci i svojoj djeci. Majka me našla već od navršene dvije godine, i kažu da nisam prepoznao da su mi to majka i baka.
Prošle su brojne godine, a mi nismo znali šta na se desilo i kako je život završio naš otac i muž. Sve fizičke torture su prestale. Udbi više niso bili zanimljivi, ali smo ispaštali sve posljedice tadašnje vlasti. Ne ostaje ni jedna tajna neotkrivena, i mi smo saznali za zamjenu dokumenata i Savovu smrt u pećini. I danas je u ovom narodu prisutno mnoštvo priča o mome ocu i njegovoj smrti, ali je ova jedina istinita.
/Redakcija GLAS REGIJE.057/
