Pravoslavlje je vjera koja prima one koji nakon traganja – zakucaju na njena vrata.Kolumbijci pronašli mir u pravoslavnoj tradiciji.
Ovo poručuje protosinđel Simeon (Simon) Lopez, rođeni Kolumbijac, starešina parohije Svete Trojice SPC u Medeljinu.
Na Bogojavljenje je šestoro mladih Kolumbijaca primilo pravoslavlje.
U razgovoru za Internet portal RTS-a, otac Simeon kaže da će biti još krštenja u ovoj južnoameričkoj zemlji, ali i otkriva kako je on pronašao vjeru, kako je ispovijedati je u gradu koji je sinonim za Pabla Eskobara i s kojim problemima se susreće u svakodnevnim dužnostima misionara SPC u Kolumbiji.
Novi vjernici i njihov put do Crkve
Srpska pravoslavna crkva je od 19. januara i Bogojavljenja bogatija za još šestoro vjernika u Južnoj Americi. Na 1.310 metara nadmorske visine, u gradu Belo kod Medeljina, u provincija Antiokija, jedna djevojka i petorica mladih Kolumbijaca dobili su nova imena i kako su poručili – pronašli svoj mir u vjeri i tradiciji „koji se kao blago čuvaju vjekovima“.
Na krštenju, jedan od mladića je uzeo ime Justin, po srpskom svecu Justinu Popoviću, dvojica ime Esteban (Stefanu Prvomučeniku), zatim imena Ana i Hoakin, po roditeljima Bogorodice Marije, kao i ime Santjago (Sveti Jakov), po prvom episkopu u Jerusalimu.
– To je bila pravoslavna vjera u dijalogu sa kolumbijskim pejzažom. Molitve na španskom uzdizale su se i miješale sa vazduhom ovog planinskog vijenca. Njihovo putovanje se ne završava u krstionici – ono tek počinje. A njihov dolazak je najrečitiji dokaz da svjetlost Bogojavljenja nastavlja da sija, privlačeći one koji iskrena srca traže istinu – počinje razgovor za Internet portal RTS-a protosinđel Simeon Lopez, rođeni Kolumbijac i jedini misionar Srpske pravoslavne crkve u ovoj zemlji.
Ono što povezuje ovih šestoro mladih koji su se krstili, jeste da su svi došli u Crkvu sopstvenom potragom. Počeli su da traže preko interneta. Neki su posjetili druge crkve koje se nazivaju hrišćanskim, ali koje su sekte, i počeli su da traže na različite načine gdje bi mogli da prepoznaju svoju vjeru ili gdje bi mogli da je hrane. I došli su u našu Crkvu – kaže protosinđel Simeon.
Objašnjava da je katehumenat – proces pripreme za krštenje – trajao između šest i osam mjeseci tako što bi se svakog četvrtka okupljali i on bi im držao časove o hrišćanstvu.
Dodaje da je prvih šestoro krštenih pravoslavaca samo dio grupe od 18 mladih Kolumbijaca koji se spremaju za taj čin.
– To su mladi koji već znaju šta je pravoslavna crkva, već praktikuju post, što je jedna od najtežih stvari za nas zapadnjake. Neka od pravila i liturgijskih normi ili iskustava vjere jesu post, molitva, poslušnost, aktivno učešće u liturgijskim službama i ispunjavanje zapovijesti česte ispovijesti… Sve su to znaci, simboli normi – načina života koji nas čine istinskim hrišćanima i koji su prakse naše pravoslavne vjere – naglašava ovaj sveštenik koji je i sam primio pravoslavlje kada je imao 22 godine.

Put oca Simeona Lopeza: Od Kolumbije do Ostroga
Po profesiji psiholog, pravoslavlje je upoznao „čistom slučajnošću“.
– Poželio sam da započnem potragu za vjerom u koju bih mogao da vjerujem i da je praktikujem. Ruski putnik me je uveo u vjeru pričama o ocima iz pustinje, pa sam se površno upoznao i o pravoslavnoj crkvi. Tu je kod mene počeo mali ‘kalvarijum – prisjeća se otac Simeon.
U želji da sazna više, obraćao se pravoslavnim zajednicama na tlu Južne Amerike, a odgovor je dobio od sveštenika SPC iz Argentine. Brzo je dogovoreno da posjeti ovu zemlju i razgovara sa mitropolitom Amfilohijem, osnivačem Eparhije buenosajreske i južnocentralnoameričke SPC.
– Sa njim počinjem da otkrivam i upoznajem prelijepu vjeru koja je pravoslavna crkva – kaže otac Simeon.
Nakon toga odlazi u Crnu Goru, gdje je prvo boravio u manastiru Petar Cetinjski gdje se zamonašuje, a prvi monaški čin dobija u manastiru Ostrog, gdje je služio.
– U Kolumbiju sam se vratio jula 2014. kao jeromonah da otvorim pravoslavnu misiju patrijarha srpskog ovdje, u mom rodnom gradu Medeljinu – otkriva.

Medeljin danas: Borba protiv stigme i širenje vjere
Belo – „varošica“ od pola miliona stanovnika gdje je kršteno šestoro Kolumbijaca nadomak je Medeljina – grada koji se od osamdesetih godina prošlog vijeka povezuje sa jednim od najmoćnijih šefova južnoameričkih kartela droge – Pablom Eskobarom. Eskobar je ubijen 1993, a otac Simeon kaže da pamti nasilje iz tog perioda, ali da se ta „istorija“ sve više zaboravlja.
– Nažalost, naša zemlja i naš grad imaju tu stigmu, tu ‘etiketu’ da nas upoređuju ili nas dovode u vezu sa Pablom Eskobarom. On je bio jedna ličnost koja je postojala u osamdesetim godinama i to je sve – kaže.
Rođen u vrijeme kada je Eskobar bio na vrhuncu moći, otac Simeon pamti nasilje na ulicama Medeljina, ali i dan kada je Eskobar ubijen. Ipak, naglašava da je ovaj kolumbijski grad zaboravio tu prošlost i okrenuo se budućnosti.
– Ima još ljudi koji ga pamte, ali to su uglavnom stranci koji dolaze i traže možda tu referencu na Pabla Eskobara. Ali, u Medeljinu kultura, društvo kao takvo, više ne prepoznaje mnogo Pabla Eskobara – naglašava.
Izazovi misionarskog rada SPC u Kolumbiji
Dodaje da Kolumbijci malo toga znaju o Srbiji, njenoj kulturi, tradiciji i istoriji.
– Pojam koji imaju o Srbiji je malo vezan za ratove, za ono što se dogodilo u ratu sa NATO-om, za podjele koje su imali, pomalo o Kosovu, ali o Kosovu nemaju mnogo referenci – navodi otac Simeon.
Kaže da tome doprinosi i činjenica da je srpska zajednica u ovoj zemlji malobrojna. Kao ključne probleme širenja pravoslavlja u Kolumbiji vidi društvene, ali ekonomske faktore.

– Pravoslavnu crkvu ne vide kao istorijsku Crkvu, već je nazivaju kolokvijno ‘garažnom crkvom’, što označava male crkve ili one koje tek počinju da postoje. Otuda je prva prepreka za misionara u Kolumbiji to nepoznavanje vjere i uvjerenost da postoji samo Katolička crkva.
Dodaje da je Kolumbija, poput mnogih drugih zemalja, suočena kako sa ekonomskim, tako i političkim i društvenim problemima. Za parohiju SPC dodatni problem je finansiranje.
– Ekonomski dio je veoma velik problem. Imamo crkvu u kući koja je iznajmljena. Vjernici koji dolaze ne uspijevaju da pokriju sve troškove da bismo mogli da izdržavamo sveštenika ili zajednicu. Mnogo je teškoća koje se javljaju, koje, pretpostavljam, Crkva uvijek proživljava kada postaje misija ili kada stvara, kada nosi Jevanđelje u nove zemlje, nove krajeve, nove granice. Suočava se sa stvarnošću tog vremena – precizira protosinđel Simeon.
Otuda su i mnogi, naizgled mali problemi, postaju veliki, poput nabavke ikona.
– To je malo komplikovano, ali istovremeno i ispunjujuće vidjeti da uprkos svim teškoćama i preprekama koje možemo imati, uvijek ima ljudi koji se povezuju, upoznaju. Neki dođu, posjete i ostanu, drugi dođu, posjete i odu i postanu prijatelji naše Crkve – kaže na kraju razgovora jedini paroh SPC u Kolumbiji.
Parohija Svete Trojice u Medeljinu i protosinđel Simeon Lopez od 2014. godine, zajedno sa fondacijom „Dostojanstvena Kolumbija“ (Colombia Digna), pomažu najsiromašnijim porodicama u Medeljinu. Sada je već tradicija da se povodom najradosnijeg hrišćanskog praznika daruju mališani u okviru akcije „Božić sa djecom“, prenosi Telegraf







