Sudbine stradale djece Srpskog Sarajeva predstavljaju jednu od najpotresnijih i najtužnijih stranica novije istorije ovog prostora. U vihoru Odbrambeno-otadžbinskog rata, umjesto bezbrižnog djetinjstva, igre i školskih dana, mnogi mališani izgubili su živote, postavši nedužne žrtve ratnih stradanja.
Njihova imena danas su trajni podsjetnik na bol kroz koji su prošle porodice, ali i opomena da se takva tragedija nikada i nikome ne ponovi. Sjećanje na stradalu djecu Srpskog Sarajeva ostaje duboko utkano u kolektivno pamćenje naroda, kao obaveza da se njihova nevinost, patnja i prerano ugašeni životi nikada ne zaborave.
Koliko samo nedužne djece strada zbog krvavih politika nemilosrdnih svjetskih moćnika, koliko samo malih nedužnih stvorenja je izgubilo život u ratnoj mašineriji.
Nažalost, primjera je mnogo.
Bosna i Hercegovina. Devedesete godine. Ratni sukobi. Skoro pa da nije bilo dana, tih crnih devedesetih, kad smrt nije bila glavna vijest. Ginulo se na sve strane. Zadah smrti osjećao se na svakom koraku. Smrt kao da je postala svakodnevnica. Kao da je i Bosna postala mali Vitlejem, kao da se i tu neki novi Irod izdigao pa ne mari za stradanjem djece.
Nemamo srca odvojiti niti jedno dijete čiji se život nasilno ugasio, odvojiti, niti ga posmatrati drugačije sem kroz Vitlejemsku djecu. Ni jedno dijete ubijeno tokom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini nije krivo za bezdušnu politiku domaćih i svjetskih vlastodržaca. Svako od njih, bez obzira kako se zvalo i čije ime nosilo, samo je dijete. Mnogo je mučnih primjera stradanja djece u proteklom ratu. Svaka od tih groznih priča otima težak uzdah iz grudi. Teško je izdvojiti pojedinačan primjer. Bog neka oprosti, grijeh je i pojedinačno govoriti o stradanju nevine djece.
Jedan u nizu užasnih scena stradanja djece desio se na samom kraju ratnih sukoba u BiH.
Zla sudbina zastade na 1995. godini.
Jedanaestog marta 1995. godine, negdje oko 15:00 časova, snajperski hitac prekinuo je djetinjstvo desetogodišnjoj Milici i devetogodišnjoj Nataši. Ne sluteći da ih zlo oko gleda kroz snajpersku optiku, bezazleno i bezbrižno Milica i Nataša, kao najbolje drugarice, dječijom igrom prkosile su sumornoj ratnoj svakodnevnici. Djevojčice, bezazlena djeca, naprasno su postala legitiman vojni cilj. Iz neposredne blizine, prema izjavam očevidaca i svjedoka stradanja, snajperista je pogodio Milicu i Natašu sa zgrade „Lorisa“. Nije im bilo pomoći. Uprkos brzoj intervenciji ljekara njihova malena, čista, slabašna srca nisu mogla da izdrže udar smrtonosnog olova. Izdahnule su na pločniku trga koji danas, besramno, nosi naziv „Trg heroja“. Iako se dobro zna ko je bio bezumnik koji je pritisnuo obarač i usmrtio dva nedužna života, pravda, bar ova ovozemaljska, ga ni do dana današnjih nije stigla.
Milica Lalović i Nataša Učur jesu srpska djeca, ali su simbol stradanja svakog djeteta u proteklom ratu, bez obzira na nacionalnost. Kako imati srce pa kazati ovo postradalo dijete je Srpsko ovo je Bošnjačko ovo…sva djeca su naša. Svako postradalo dijete opomena je svakom onom bezumniku koji je bio začetnik zla i sukoba. Sva postradala djeca su mučenici. Njihova ogromna žrtva obaveza je svima nama da se okrenemo jedni oko drugih, da se zapitamo kome i čemu su potrebni sukobi.
Milica i Nataša danas jedna do druge počivaju. Njihovi nadgrobni spomenici, i spomenici mnoge stradale naše (naše=svih nas, bez obzira na naciju) djece, ali i spomenik ubijenoj djeci Sarajeva i svaki spomenik i svaka humka djeteta širom svijeta, svjedok su teških i užasnih vremena, ali moraju da budu opomena da se više nikada i nikome slično zlo ne ponovi.
