Izbor zanimanja je jedna od prvih velikih prekretnica u životu mlade osobe, a uloga roditelja u tom procesu je značajna. Ipak, važno je da njihova briga ne pređe granicu i ne preraste u kontrolu, jer se tada može desiti da nesvjesno donose odluke umjesto svoje djece.
Psiholog i psihoterapeut Maja Savanović Zorić ukazuje da roditelji često, i ne primjećujući, prenose sopstvene ambicije ili neostvarene želje, vjerujući da time postupaju u najboljem interesu djeteta.
Ona objašnjava da odluke o školovanju na našim prostorima često imaju i snažnu porodičnu komponentu, oblikovanu očekivanjima, vrijednostima i strahovima.
– Roditelji, nastojeći da zaštite dijete, često predlažu opcije koje smatraju sigurnim i perspektivnim, ali takav pristup može udaljiti mladu osobu od sopstvenih interesovanja i dovesti do izbora koji više odražava porodične nego lične potrebe – rekla je Zorićeva.
Prema njenim riječima, zadatak roditelja nije da odlučuju umjesto djece, već da im pomognu da upoznaju svoje sposobnosti i interesovanja.
– U periodu prelaska iz osnovne u srednju školu djeca još nemaju jasno izgrađen profesionalni identitet, pa se prirodno oslanjaju na stavove porodice. Zbog toga je podrška roditelja od ključnog značaja – istakla je ona.
Zorićeva ističe da sigurno porodično okruženje omogućava djetetu da slobodno razmišlja, istražuje i preispituje svoje izbore bez straha od odbacivanja.
– Razgovor, interesovanje i prisutnost daju osjećaj stabilnosti iz kojeg se lakše donose odluke – rekla je Zorićeva, prenosi Srna.
Zorićeva je dodala da prelazak iz srednje škole na fakultet donosi drugačiju dinamiku jer tada postaje izraženija potreba za samostalnošću.
– Roditelji često osjećaju dodatnu odgovornost jer ovu odluku doživljavaju kao dugoročno presudnu. Upravo u tom odnosu između potrebe da se savjetuje i potrebe da se pusti, razvija se osjećaj lične odgovornosti kod mladih – istakla je ona.
Ona je istakla da se pritisak javlja onda kada roditeljska briga preraste u potrebu da se kontroliše izbor djeteta.
Prema njenim riječima, pravu mjeru nije lako pronaći, pogotovo kada se u obzir uzme nešto o čemu se rjeđe govori, a to je roditeljski strah da dijete neće napraviti dobar izbor, da će pogriješiti i time sebi otežati put, da ne vidi širu sliku.
– Unutrašnji nemir često stoji iza potrebe da se savjet pretvori u odluku i upravo tu se odvija najvažniji dio roditeljskog rada, ne prema djetetu, nego prema sebi – rekla je Zorićeva.
Ona je naglasila da je porodični kontekst naovim prostorima obilježen bliskošću i međusobnom povezanošću, što može biti snažan resurs, ali i izazov kada je potrebno napraviti prostor za individualne izbore.
