Međunarodni dan babica obilježava se svake godine 5. maja i predstavlja priliku da se oda priznanje važnoj ulozi babica u očuvanju zdravlja majki i novorođenčadi širom svijeta. Ovaj dan podsjeća na značaj njihove stručnosti, posvećenosti i humanosti u jednom od najosjetljivijih trenutaka u životu svake porodice, tim povodom u današnjem izdanju „Vremeplova“ donosimo vam dirljivu priču o medicinskoj sestri Ljiljani Simeunović. Priča je objavljena u 237. broju Sokolačkih novina (jun 2018.godine).
Kažu da je hrabrost jedna od četiri osnovne vrline svakog pojedinca. Hrabrim se osjeća svaki čovjek koji je sposoban da prevladava teškoće i strah i koji nastoji da svojim samopouzdanjem pronađe rješenje za svaku prepreku. Ipak, najhrabriji su ljudi koji svoj život provedu pomažući drugima. Među takvima su oni koji polažu Hipokratovu zakletvu, dakle medicinari. Da je u ovoj profesiji podjednako važna uloga ljekara i medicinske sestre dokaz je naša sagovornica Ljiljana Simeunović, omiljena među kolegama, poštovana od strane sugrađana, a najviše je vole majke i djeca.
Ljiljana je rođena 04. avgusta 1958. godine u Sokocu, gdje je završila osnovnu školu. Srednju medicinsku školu pohađala je u Sarajevu, a u nekadašnjoj Pedijtrijskoj bolnici „Dr Milivoje Sarvan“ na Jezeru, našla prvo zaposlenje.
– Odrasla sam u patrijarhalnoj porodici, u kojoj se mnogo radilo i sticanje radnih navika bilo je neizbježno. Od nas šestoro braće i sestara, četvoro je izabralo medicinski poziv. U većoj zajednici djeca se više poštuju, prinuđena su da pomažu jedni drugima, pa je vjerovatno to glavni razlog što sam se i ja opredijelila za ovaj posao. U osnovnoj školi prolazila sam dobrim, a srednju završila odličnim uspjehom, i to bez polaganja mature, što znači da je najbitnije pronaći ono što volite. Prvi posao bio je najteži jer sam radila na odjeljenju za djecu oboljelu od leukemije. Teško je svakodnevno gledati djecu koja se bore sa takvom bolešću, a još teže kada ih sutradan više nema. U tim prvim iskustvima proživjela sam sve što nosi ovaj posao – suze i bol, ali bilo je i srećnih ishoda – prisjetila se ona.
Iako je početkom rata imala priliku da ode u Norvešku i radi u svojoj struci, izabrala je da se vrati u Sokolac kako bi pomogla svom narodu. Svoju hrabrost već tada je dokazala jer se od 105 medicinskih sestara jedina prijavila da ide sa vojskom. Ubrzo je preko Kriznog štaba osnovana pedijatrija u Sokocu, te je počela raditi na porodiljskom odjeljenju.
– Ne postoji ljepši osjećaj od onog kada uzmete u ruke zdravo novorođenče. To je ljepša strana ovog posla. Mnogo beba sam prva držala na rukama. Danas su neke od njih već roditelji i divno je kada me baš oni prepoznaju na ulicama. Većinu njih i ja prepoznajem i uživam kada vidim da su izrasli u prave ljude – istakla je Ljiljana.
Pored teške životne situacije, koja ju je zadesila tokom rata, ova žena je ostala nasmijana i pozitivna, uvijek predana svom radu, spremna da nesebično dijeli savjete mladim majkama, i prva izmami osmijehe na licima njihovih beba.
– Tokom rata izgubila sam brata i muža pa sam morala sama odgajati dva maloljetna sina. Krenula je borba za opstanak, svaki dan briga kako stvoriti krov nad glavom. U to vrijeme odlazak na posao mi je značio. Ostavljala sam sve brige kod kuće i rješavala tuđe, onoliko koliko sam mogla. Volja, strpljenje i upornost su put do ostvarenja svakog cilja u životu; to me je vodilo – kazala je ona, i podsjetila se svog radnog iskustva u hitnoj službi.
– To mogu da razumiju samo oni koji su dio istog, sa pravom da kažem, rudarskog posla. Naravno, bilo je tu i lijepih momenata; kada spasite nekome život to je nevjerovatna ispunjenost kompletnog vašeg bića. One druge, manje lijepe vijesti dotuku vas, a najteže mi je bilo voditi računa o gestikulaciji lica. Kao zdravstveni radnik morate kontrolisati svoje emocije, a niko od nas nije od kamena – ispričala je naša sagovornica.
U penziju je otišla sa nešto više od trideset šest godina staža, preuzevši suprugovu penziju, jer kako kaže, stanje u društvu veoma je loše da bi čekala svoju, a treba joj mir. Ipak, ova neumorna žena danas se rado odaziva na poziv svake mlade porodilje. A takvih je iz dana u dan sve više. Još uvijek, baš kao i nekada, spremna je da ostavi sve svoje obaveze, kako bi majkama dala korisne savjete, uputila lijepu i toplu riječ, bila uz ta mala bića tokom prvih dana njihovog života.
– Uglavnom su to savjeti koji se odnose na higijenu, kupanje, hranjenje, mjerenje temperature, izlaske napolje i slično. Znam da je svakoj ženi teško, koliko god imala lak i težak porod, ali tu sam da ih ohrabrim i pružim podršku. Savjetujem im da se naoružaju strpljenjem, jer sve prođe, a podariti novom biću život je najveća radost svijeta. Najveći problem je što majke danas nisu dobro edukovane. Mnogo se novca baca na posebne flašice i slične stvari, stežu djeca u kojekakvu garderobu, a najbitnije je voditi računa o njima onako kako smo mi, i mnoge generacije prije nas, odrastali. Majčino mlijeko je sve što treba bebi da bude zdrava – poručila je ova medicinska sestra i dodala da se priroda nikada ne može mijenjati.
Da njene riječi imaju posebnu težinu potvrdili su mnogi iz ličnog iskustva. Umjela je teta Ljilja, kako je svi odmilja zovu, da, prilikom prvog susreta sa djetetom starim nekoliko dana, ocijeni da li će biti živahno ili mirno, punije ili vitko, velikih ili malih stopala. I, zaista, nikada nije pogriješila.
– To je jednostavno iskustvo, ništa više. Smatram da su nekada zdravstveni radnici izlazili iz škola sa mnogo boljim znanjem. Praksa je bila redovna, red i rad se tražio, ali i cijenio. Tokom treće i četvrte godine srednje škole prije podne smo imali praktičnu, a poslije podne redovnu nastavu. Nismo imali vremena da doručkujemo. Instruktori su nas na početku obučavali na lutkama, a kasnije nas vodili na kliniku. Ne osporavam znanje današnje omladine, svjesna sam koliko treba truda i učenja da se završi medicinski fakultet, ali sam sigurna da su prijašnje generacije izlazile sposobnije. Glavni krivac je sistem, stalne izmjene i dopune. Kasnije, tokom rada, je isto; sve je na daljinski, preobilna papirologija, i umjesto da nam je jednostavnije, sve je komplikovanije – smatra Ljiljana.
Medicinske sestre veoma važan faktor
Kako je i sama nebrojeno puta imala ključnu ulogu u spašavanju pacijenata, može da potvrdi da su medicinske sestre veoma važan faktor za stabilno funkcionisanje u zdravstvenom sistemu.
– Riječ ljekara je najbitnija, mora da odredi pravilnu terapiju, ali na medicinkoj sestri je ostalo. Bilo je hitnih intervencija kada su svi saniteti zauzeti i u terenskom vozilu medicinska sestra pruža pomoć. Nisam se samo ja našla u sličnim situacijama,već mnoge moje koleginice. Uslovi se ne gledaju, u tom trenutku život pacijenta je ključan. Naravno, razna iskustva starijih ne bi trebalo da plaše mlade ljude koji žele da se bave medicinom. Koliko god bilo teško, iza svega postoji i ona druga ljepša strana, kao i u svakom poslu. Poručila bih svima onima koji upišu ovaj smjer da budu hrabri i istrajni, jer pomoći nekome znači pomoći samom sebi. Time stičete prijatelje na svakom koraku, a imati prijatelja znači imati veliki oslonac u životu – kazala je ona.
Nakon nekoliko desetina godina stresnog posla, Ljiljana danas odmara u penziji. Kaže da joj ipak pomalo nedostaje posao, mada više kolege. Miran život vodi u svom domaćinstvu, uživa sa dvoje unučadi kada je posjete i svakodnevno očekuje pozive naših sugrađanki da je obraduju lijepim vijestima, kako je naš grad postao bogatiji novim, malim stanovnicima.
– Drago mi je što u našoj opštini natalitet nije u padu. Ostavljanje potomstva bi trebalo da nam bude najvažnije. Neka rađa ko god može, a mogu svi. Gdje ima mjesta za jedno, ima i za dvoje, pa i za više. Nije sve u bogatstvu i karijeri. Izgrade se kule i gradovi, ali na kraju najvažnije je da ima ko da to naslijedi. Nažalost, omladina nam nije najbolja. Čitav sistem vrijednosti je poljuljan. Često roditelji nesvjesno griješe, pružajući djeci sve. Ne znam ko još ne voli i ne razmazi svoje dijete, ali granice se moraju postaviti da bi oni imali bolje sutra, a i mi sa njima – ocijenila je ona.
Ovim riječima, naša sagovornica podsjeća na božiju zapovijest zadatu još Adamu i Evi: „Rađajte se i množite“!
