Kada bi se otisnuli u neki evropski klub, napravili bi dodatni iskorak. Uz veliku četvorku, svoje šampionske uzlete imala su i dva sarajevska kluba. Sarajlije, ali i svi oni kojima je plava boja bliža srcu, nostalgično se prisjećaju 11. juna 1972. godine, kada je Željezničar podigao trofej.
– Imao je nadimak Grof, zamislite koliko je onda imao poštovanje, a i danas ga, iako je, nažalost, preminuo, ima u Sarajevu. Bio je nevjerovatan igrač i velika ljudina van terena – počinje priču Nikić.
Kako kaže, upravo Bratić je „kriv“ što je i on obukao „plavi“ dres.
– Još me nešto veže za njega. Da njega nije bilo, nikad ne bih došao na „Grbavicu“. Igrao sam u gradačačkoj Zvijezdi i igrali smo protiv Jedinstva iz Brčkog koje je predvodio Bratić. Bratić me preporučio, jer sam u dva meča protiv njih tada postigao tri gola i popularni Grof javio je Ivici Osimu da obrate pažnju na mene. Već sam imao 23 godine. Zahvaljujući njemu otišao sam u svog Želju – rekao je Nikić.
Bilo je pravo uživanje gledati Bratića kako „gine“ na terenu, a bio je i miljenik publike.
– Bio je borben, toliko da za njega nije bilo izgubljene lopte, čak i kada ide u aut, on nije dozvoljavao da izađe. Nevjerovatno je koliko bi puta uklizao na jednom meču. Nije Pele rekao slučajno da ga je baš on najbolje čuvao. Bio je, u pozitivnom smislu, protivničkim igračima dosadan kao krpelj. Kod te „Željine“ generacije možda je lopta mogla da prođe, ali igrač nikako – prisjeća se uz osmijeh Nikić.
Foto: glassrpske.com
Bratić je na početku htio je da bude centarfor, ipak, trener Milan Ribar prepoznao je kod njega kombinaciju ofanzive i defanzivnih zamisli i našao za njega idealno mjesto u veznom redu.
– Pričao mi je Ivica Osim o tome da je Bratić prvobitno želio da bude špic. Bukal je bio špic, Jelušić i Delušić po krilu, a po fizionomiji treneri su prepoznali da je mu je mjesto u veznom redu. Bratić je bio omalen i nabijen, najsličniji Polu Brajtneru. Ribar je našao pravo mjesto i tu se naša legenda i proslavila. Lotar Mateus me neodoljivo kasnije podsjećao na Blagoja Bratića, doduše Nijemac je bio malo ofanzivniji – rekao je Nikić.
Ostala je i kultna fotografija kada mijenja dres sa Peleom.
– Pele, koji je tada bio najbolji igrač na svijetu, pa možda i svih vremena, razmijenio je dres sa Bratićem, pružio mu ruku iako ga je u tom meču namučio. Igrao je tada za reprezentaciju Jugoslavije, to je kao sada da igrate za Brazil. Ta selekcija bila je pravi drim tim – dodao je Nikić.
Za reprezentaciju je odigrao ukupno tri meča.
U gatačkom selu Fojnica, gdje je rođen 1946. godine, i danas ga odmila zovu Blažo. Njegova rodbina kroz sjetu, osmijeh, ali i poneku suzu prisjeća se legende koja je pomjerila fudbalske granice, a zbog njega su gotovo svi u tom periodu navijali za Željezničar.
Foto: glassrpske.com
Blažo je u Hercegovini bio fudbalsko božanstvo. Priča nam to Ranko Bratić koji kaže za „Glas“ da su mu se divili i protivnički igrači. U njemu je bio usađen mentalitet pobjednika, a nije imao lak životni put.
– Roditelji su sa šestoro maloljetne djece 1949. godine otišli za Vogošću, a počeo je igrati fudbal u lokalnom Pretisu, gdje je tada pokazao da odskače od saigrača. U „plavom“ dresu odigrao je 343 prvenstvena i kup meča za Željezničar, po čemu je rekorder – rekao je Bratić.
Ipak, kako kaže, malo poznata činjenica je da su samo sekunde dijelile Blagoja Bratića od toga da obuče dres zagrebačkog Dinama.
– Bilo je to 1963. godine. Za njega se prvo zainteresovao Dinamo i pošao je na željezničku stanicu na put prema Zagrebu. Tu ga je sreo prijatelj Duško Jovanović koji je već tada igrao za „Želju“, a prije toga za Pretis i ubijedio ga da ostane. Vratio se kući, a od 1964-65. godine postaje nezamjenjiv u dresu Željezničara – dodao je Bratić.
Bio je pun duha, volio je društvo, pričao je viceve, s njim nikad nije moglo biti dosadno, a nikada nije zaboravio ni rodni kraj, u kojem je posljednji put bio 2007. godine, malo prije smrti.
– Volio je Hercegovinu i u Fojnicu je dolazio često, kad god bi našao vremena. Igrao je i lokalne turnire, mi bismo ga na to natjerali jer je bio velika zvijezda, a kuriozitet je bio da smo na jednom turniru u istoj ekipi imali jednog od osnivača RTRS- a Iliju Guzinu i legendu Željezničara Blagoja Bratića – rekao je Bratić naglasivši da je svojevremeno bio i veliki boem.
Po završetku fudbalske karijere kao trener predvodio je više klubova, a, između ostalih, Iskru iz Bugojna uveo je u najviši rang jugoslovenskog fudbala. Uz to, bio je i selektor reprezentacije Malezije, a u Kanadi, tačnije Torontu, gdje je i proveo posljednjih 15 godina života, preminuo je 2008. godine.
Prva postava
Početnih 11, koji su ispisali istoriju Željezničara pod trenerskom palicom Milana Ribara, ostalo je u trajnom sjećanju ne samo navijačima kluba sa Grbavice nego i pravim zaljubljenicima u fudbal.
Bili su to: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo, Deraković.
Bili su poznati i po nadimcima Čobo, Koka, Velija, Uvo, Škija, Hadžija, Feler, Guza, Jozo, Sepi, Tica.
Piše: Miloš Vasiljević
