U nastavku vam donosimo do sada gotovo nepoznato svjedočanstva o prvim danima organizovane uprave na Palama poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.
Riječ je o feljtonu „Moj Zadušni dan u Bosni 1878.“, koji je objavljen u „Badenskim novinama“ (Badener Zeitung) 31. oktobra 1906. godine.
Pisao ga je u svom dnevniku austrougarski oficir Heribert Hilgert, u vrijeme tih događaja kao potporučnik u 31. lovačkom bataljonu. Iako je tekst prvenstveno zamišljen kao ratni putopis, on danas predstavlja daleko više od toga – jedini je od pisanih izvora o nastanku prve opštinske uprave na Palama.
Iz njegovih zapisa saznajemo da je Hilgert bio ađutant etapne komande, zamjenik načelnika i opštinski pisar tek osnovane velike Opštine Pale. Upravo taj podatak otkriva da je austrougarska vlast već krajem 1878. godine organizovala lokalnu upravu na Palama, o čijem se radu do danas znalo veoma malo.
Iako Hilgert ne navodi ime svog pretpostavljenog, iz njegovog svjedočenja može se zaključiti da je prvi načelnik Opštine Pale najvjerovatnije bio austrougarski oficir ili činovnik, dok je sam Hilgert obavljao poslove njegovog zamjenika i opštinskog pisara.
Njegova dužnost nije se završavala administrativnim poslovima. Iz feljtona se vidi da je bio zadužen za čitav niz praktičnih poslova koji su pratili uspostavljanje nove vlasti: organizovanje smještaja vojske, obezbjeđivanje hrane i ogreva, uređenje javnog prostora, popravku i pokrivanje objekata šindrom, izgradnju i održavanje puteva, pa čak i uređenje dvorišta i bašta. Drugim riječima, bio je jedan od ljudi koji su neposredno učestvovali u prvim koracima modernizacije kraja koji je tek izašao iz viševjekovne osmanske uprave.
Posebno je dragocjen podatak da je prvo sjedište Opštine Pale bilo smješteno u Hanu Pale, zgradi koja se nalazila u staroj čaršiji, na mjestu današnjeg Restorana „Bit“. Upravo je tu Hilgert organizovao zimovanje posade, skladištio ogrev i rukovodio brojnim poslovima lokalne uprave.
U nastavku svog putopisa Hilgert napušta Pale i opisuje nove vojne zadatke koje je dobio nakon naređenja da se javi u Sarajevo. Njegovi zapisi potom prate borbe austrougarske vojske sa turskim jedinicama i ustanicima koji su i nakon formalne okupacije nastavili otpor širom Bosne. Istovremeno, kroz njegove lične utiske, opise Jahorine, Romanije, Pala, starog puta, Kozije ćuprije i brojnih mjesta u centralnoj Bosni, dobijamo dragocjeno svjedočanstvo o jednom burnom vremenu u kojem se istorija ovih krajeva mijenjala iz dana u dan.
U nastavku donosimo prevod Hilgertovog feljtona u cjelosti:
Moj Zadušni dan u Bosni 1878.
U kakve sve situacije i na kakve sve dužnosti čovjek može doći u jednom vojnom pohodu, čak i kada je to samo okupacija, iskusio sam u izobilju.
„Poslije posljednjih borbi bio sam kao neka djevojka za sve.“
Sad sam morao obavljati jedan, sad drugi zadatak, nikada nisam imao mira i nisam čak imao vremena ni da budem bolestan!
Krajem oktobra 1878. godine našao sam se ponovo u novoj ulozi, na jednom izloženom položaju na Palama.
I nakon što sam tamo ne samo preduzeo sve mjere za prezimljavanje, već obezbijedio i drva i hranu, dobio sam naređenje da preuzmem nešto sasvim drugo!
Kada sam juče gledao preko vinograda prema jesenjem Aningu, obuzelo me je neko raspoloženje potpune usamljenosti i utonuo sam u daleka sjećanja.
Tako sam otvorio svoj izblijedjeli dnevnik i na jednoj stranici pronašao sljedeću zabilješku od 1. novembra 1878:
„Petak. — Sarajevo — Blažuj.
Težak rastanak sa Sarajevom. Juče oproštajno veče, na kome su bili svi oficiri bataljona!
Danas je potpukovnik Raslio održao počasni govor vojnicima, koji su odgovorili trostrukim ‘Živio!’
Potom se obratio meni, opraštajući se veoma laskavim riječima. Nisam mogao da odgovorim.
Vojnici koji su ostajali dovikivali su nam pozdrave. Oficiri su se opraštali, začudo veoma potreseni…” – Heribert Hilgert.
„Janko, moj momak, plakao je kada smo marširali iz kasarnskog dvorišta. I meni je glas zastao, a oči su mi bile pune suza!“
„U 12 časova stigli smo u Blažuj. Kod Koroninija smo bili pozvani,“ stoji dalje; time je malo, a ipak mnogo rečeno.
Da bih objasnio ovu epizodu, moram se malo vratiti unazad.
Bio sam na Palama, malom mjestu jugoistočno od Sarajeva, ađutant etapne komande, zamjenik načelnika i opštinski pisar tek osnovane velike opštine Pale, a uz to i graditelj, putar, prvi pokrivač krovova šindrom i baštenski umjetnik.
Pored toga, morao sam dočekivati sve jedinice koje su prolazile i, ako je bilo moguće, obezbijediti im hranu.
Za jednog poručnika željnog iskustva — sasvim dovoljno!
U noći sa 30. na 31. oktobar, nakon što sam naslagao veliku količinu drva za zimovanje u Han Palama, koje smo koliko-toliko osposobili za upotrebu, nisam mogao zaspati u kozjoj štali koju smo mi oficiri pretvorili u svoj stan.
Tako sam zatvorio oči samo da ne gledam mrak.
Oko devet časova odjeknuo je pucanj.
Odmah obučen, požurio sam sa patrolom prema stražarskim mjestima.
Šta se dešava?
— Tamo je pucano!
Otišao sam tamo.
Jedan vojnik, regrut iz 1869. godišta, igrao se, kako je tvrdio, napunjenom puškom i raznio sebi tri prsta desne ruke!
Ljekara nije bilo!
Previli smo nesrećnika. Za sada nije osjećao bolove.
Sa srcem koje je snažno lupalo ponovo sam potražio svoj ležaj od slame.
Oko deset časova čuo sam povik:
— Stoj! Ko ide?
Dakle — na noge! Uzbuna!
Šta se dešava?
Jedna Patrola iz Sarajeva.
Donijela je naređenje da odmah moram doći u Sarajevo kako bih preuzeo transportnu komandu nad 120 rezervista koji su upućivani u svoj zavičaj, u Otočac.
Bila je burna noć.
Sa Jahorine je duvao južni vjetar, a sa Romanije je tutnjala bura. U dolini Pala sve je hujalo i ječalo kao u kakvom vještičjem kotlu.
Odlučio sam da odmah krenem.
Moj posilni sa ratnom opremom, zajedno sa patrolom koja je tu trebalo da prenoći i sa starim rezervistima, trebalo je pod komandom jednog vodnika narednog jutra da mi se pridruži kod bataljona.
Bila je potpuna ponoćna tama kada sam stupio na stari rimski put koji vodi ka glavnom gradu.
Moj kapetan me je ispratio jedan dio puta.
Čitava dolina bila je puna divljih gusaka i pataka koje je oluja natjerala ovamo i koje su svoje nezadovoljstvo iskazivale glasnim gakanjem.
Tako sam dobio još nekoliko savjeta, a onda je kapetan stao.
— Dragi K., sada se moramo rastati — reče gospodin kapetan. — Vjerovatno se više nikada nećemo vidjeti! Zbogom!
Snažan stisak ruke — i rastadosmo se.
Ja sam nastavio kroz mračnu noć.
Poslije napornog hoda stigao sam do mosta na Miljacki. Kako je silno hujao planinski potok među stijenama divlje klisure!
Skrenuo sam desno prema Han Ljubogošti — „Ljubi gosta“ — i nastavio dalje neravnim, kamenitim putem.
Kada je počelo svitati, stigao sam do Kozije ćuprije i tu naišao na bolji put koji je vodio lijevom stranom potoka prema Sarajevu.
Ujutro sam stigao u grad, u kasarnu, i ubrzo zatim dobio naređenje sa marševskom rutom.
Potom sam okupio svoje ljude i 1. novembra odigrala se scena koju sam na početku, prema zapisima iz dnevnika, ukratko opisao.
Moj Janko je u posljednjem trenutku dobio dozvolu i smio je da me prati do Blažuja. Nije me ispuštao iz vida. Ali ni njegove vjerne oči nisu mogle odbraniti od nevremena. Kada smo stigli u Blažuj, izbilo je nevrijeme kakvo dotad ovdje nisam doživio. Poslije snažne grmljavine i sijevanja, praćenih obilnim prolomom oblaka, počeo je da pada snijeg. A mi smo trebalo da logorujemo na opustošenoj njivi kukuruza.
Tada je naišao general-major Brukner na konju.
„Pa, gospodine poručniče“, doviknuo mi je, „vi ste zaista čovjek koji je svuda! Prije četiri sedmice vidio sam vas na Drini, prije sedam dana na Palama, a danas ste, nesrećniče, ovdje na ovoj kukuruznoj njivi usred snijega i kiše! Šta radite ovdje?“
„Marširam za Otočac!“
„I ovdje namjeravate da logorujete?“
„Ne, samo da bar nešto skuvamo, a zatim ćemo potražiti kakav krov nad glavom!“
„Srećno!“
Tako je i bilo. Smjestili smo se u štale i sjenike, kako se već moglo. Kada je to bilo završeno, po pozivu sam otišao kod Koroninija. Ubrzo se tamo okupilo društvo u jednoj staroj turskoj kući – čini mi se da je to nekada bio harem, sada već bezžena, kao i grupa oficira iz raznih rodova vojske. Najveseliji su bili oficiri 76. pješadijskog puka iz Šoprona (Oedenburga). Poslije brojnih priča o doživljajima, nakon skromne vojničke večere ispružili smo se na pod prekriven slamom da spavamo. A napolju je kiša neprestano rominjala.
Drugi novembar, Dušni dan, osvanuo je hladnim jutrom. Planine unaokolo bile su prekrivene teškim oblacima kada smo krenuli iz Blažuja. Putevi su bili bez dna — bolje rečeno, pretvorili su se u divlje potoke.
Po takvom nevremenu, kroz kišu i snijeg, stigli smo u Fojničku ćupriju, u čijoj su blizini 16. avgusta kod Bijelalovca poginuli neki od naših lovaca (pripadnika lovačkog bataljona). To je bila prva šumska bitka u kojoj smo učestvovali, a koja se uveče kod pomenutog mjesta pretvorila u gonjenje Turaka, u kojem sam imao čast da učestvujem sa svojim ljudima.
Dok sam tako posmatrao taj kraj, navrla su mi sjećanja na 15. avgust. Bili smo logorovali na jednom turskom groblju izvan Busovače. Pun mjesec obasjavao je mjesto i okolinu. Pošto sam te noći bio na inspekcijskoj dužnosti, sjedio sam na jednom turskom grobnom humku, izvadio svoju mapu iz torbe i napisao dva pisma za domovinu, sa napomenom:
„Predati poslije moje smrti!“
Ta pisma i danas stoje neotvorena u mojoj torbi.
„Kako li će biti sutra?“ pomislio sam.
Na planinama ispred nas gorjele su logorske vatre ustanika, dugačka linija kojoj smo krenuli u susret raspoređeni u tri kolone.
Na dan bitke naš bataljon dobio je Zadatak prethodnice u središtu. Tako je glasilo naređenje: „borba sa zadržavanjem protivnika“. Nažalost, zapisi od 16. avgusta nisu više sasvim čitljivi. Bila je to višesatna borba u šumi, naročito neugodna zato što se protivnik nije mogao jasno vidjeti. Međutim, prilikom povlačenja tačno sam se prisjetio kuda smo napredovali boreći se i gdje smo uveče, poslije bočnog okršaja, podigli logor.
Ponovo sam gledao kraj u kojem smo doživjeli svoj prvi krvavi okršaj. Vidio sam i mjesta na kojima smo usput skupljali crne dvopeke koji su ispali iz torbi (Torbas) poginulih Turaka. Naši stomaci bili su toliko prazni da nismo mogli odoljeti da ne pokupimo komade hljeba koji su ležali po zemlji.
Pred nama se prostiralo široko polje. Nismo imali cvijeća kojim bismo ukrasili mjesto u spomen na poginule, ali je zato nebo prosulo bijele pahulje, tako da je do večeri čitav kraj bio prekriven bijelim pokrivačem.
Umorni i mokri do kože, tražili smo zaklon pod krovovima i mislili na one koji su u našem prvom vatrenom krštenju položili svoje mlade živote. Takav je bio naš Dušni dan, daleko od domovine do koje je trebalo da marširamo još dvadeset dana — bez sjaja i bez svečanosti, kao što i savremenici često poginule sa bojnog polja isprate samo tihom tugom, dok ih tek potomstvo obično poštuje i odaje im počast svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju.
