Premijernim prikazivanjem filma „Djeca u Geheni“ sačuvano sjećanje na žrtve Starog Broda – 057

Film „Djeca u Geheni“, koji govori o stradanju srpskog naroda u Starom Brodu tokom Drugog svjetskog rata, prikazan je sinoć brojnoj sokolačkoj publici u Duhovnom centru Romanijske Lazarice.

Scenarista filma, profesor istorije Velibor Simić rekao je da je ovo autorski film učenika Srednjoškolskog centra „Vasilije Ostroški“ i da je ideja potekla od članova sekcije „Kultura sjećanja – doba stradanja“ koju vodi njegova supruga Bojana Simić.

• Film govori o stradanju srpskog naroda sa područja romanijske regije u Starom Brodu. Važno je znati da je genocid nad Srbima sprovođen sve do 1945. godine. U filmu su prikazane potresne ispovijesti desetoro svjedoka zločina u Starom Brodu, ali je bilo i onih koji nisu imali snage da stanu pred kamere, jer su im to bila traumatična sjećanja – naglasio je Simić.

Svjedok stradanja Srba u Starom Brodu Spasoje Đerić Pajo rekao je da je sa samo četiri i po godine bio u koloni koja je bježala prema Drini od Francetićevih ustaša.

• Nisam dovoljno jak da sebe obuzdam kada se sjetim tog strašnog vremena, a da ne pustim suzu. Imao sam četiri i po godine kada je počeo pokolj srpskog naroda koji su izvršile združene ustaške snage pod komandom Jure Francetića, uz njegovog zamjenika Miju Cicanicu, kao i lokalnih ustaških komandanata, među kojima je bio i Zulfaga Dumandžić. Dvadeset prvog marta krenuli su od Žljebova. Dok su jedne snage držale puteve, Zulfaga Dumandžić je obezbijedio prolaz preko Romanije. Prvo srpsko selo na koje su naišli bilo je Dikalji. Selo je zapaljeno, a zatim su nastavili prema ostalim srpskim selima s namjerom da pobiju stanovništvo, opljačkaju i zapale kuće – prisjetio se Đerić.

Prema njegovim riječima, Zulfaga Dumandžić je ovu ofanzivu predvodio jer je odlično poznavao teren. Znao je da će veliki broj srpskog naroda krenuti prema Drini u pokušaju da se spase i upravo je zbog toga usmjerio ustaške snage prema tim pravcima.

• Na Crkvinama su stigli prve zbjegove srpskog naroda. Tu je zatečeno ukupno 165 ljudi, cijele porodice, starci, žene i djeca. Prvu grupu su stigli kod mjesta Smrdar, nedaleko od Lučke vode, gdje su ih pobili. Drugu grupu su sustigli na mjestu koje se zove Rostića Do, gdje je gotovo u potpunosti uništena porodica Pušonja iz Džimrija. Preživjelo je samo dvoje djece Mijat Pušonja i njegova sestra Anđelka. Treću grupu su takođe pobili nedaleko odatle. Nastavili su prema selu Babljak, gdje su pobili sve Srbe koje su zatekli. Zatim su se ulogorili u Sjeverskom, u kućama Mitrovića, Ilije Đurića i Šarenaca. Moj otac je to svojim očima vidio. Pozvali su ga da dođe, ali je uspio da pobjegne. Pucali su za njim iz mitraljeza, misleći da su ga ubili – priča Đerić.

Kako kaže, sutradan su nastavili prema Drini i ponovo sustigli srpske zbjegove. Srbi koji su bili pod oružjem nisu mogli mnogo učiniti, jer bi tako ugrozili sopstveni narod.

• O tome mi je pričao i moj kolega Radoje, koji je preživio taj genocid. Njega je majka zgrabila za ruku i pobjegli su u šumu. Radoje je kasnije bio prisutan u Rogatici kada je Zulfaga Dumandžić izveden pred sud. Uhapšen je u Tuzli pod drugim imenom, a zatim doveden u Rogaticu. Na suđenju je saslušan veliki broj svjedoka. Sud ga je osudio kao jednog od najvećih zločinaca u Bosni i Hercegovini.

Prema popisu Mome Krsmanovića, koji je imao hrabrosti i snage i obišao 1969. gotovo sva srpska sela i kuće Romanije i popisao stradale, utvrđeni su razmjeri ovog zločina.

• I ja sam bio u jednoj od kolona izbjeglica. Imao sam četiri i po godine kada smo bježali od Brankovića prema mostu u Višegradu. To je bila nepregledna kolona naroda i stoke. Sjećam se da su italijanske snage na prelazu tražile zlato kako bi dozvolile prolaz. Moj otac ih je molio da nas puste i nudio novac, ali su oni tražili isključivo zlato. Ni oni koji su ga dali nisu dobro prošli, jer ih je na drugoj obali Drine dočekao veliki logor, ograđen žicom. Tu su smjestili i narod i stoku. Muškarce od 15 do 70 godina odvajali su od porodica, tovarili u vagone i odvodili u logore širom Evrope. Jedne kompozicije išle su prema Čapljini, a druge prema Jasenovcu.

On je naveo da Zapad nikada nije osudio zločine počinjene nad srpskim narodom, podsjetivši da je u ustaškom logoru Jasenovac ubijeno 700.000 Srba.

• Da su Srbi ubili 700.000 hrvatskih mačaka, Zapad bi svakog Srbina osudio na vječne robije, a sa druge strane za zločine nad Srbima niko ne odgovara – poručio je Đerić i podsjetio da su Ujedinjene nacije 1948. godine usvojile Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kojom je utvrđeno da genocid ne smije biti zaboravljen, da ne zastarijeva i da počinioci treba da odgovaraju.

Načelnik opštine Sokolac Strahinja Bašević rekao je da su učenici Srednjoškolskog centra „Vasilije Ostroški“ napravili istorijski dokument, jer je ovo možda posljednji film koji će imati izjave živih svjedoka zločina u Starom Brodu.

• Posebnu dimenziju filma daje i činjenica da je komunistički režim zabranjivao da se govori o ovom zločinu. Važno je što projekciji filma prisustvuje veliki broj mladih koji trebaju da znaju o stradanju Srba u svim ratovima. Film ostavlja dubok utisak i rađen je za više govornih područja i poslaće poruku svijetu o stradanju srpskog naroda, koje je iskrivljeno revizijom istorije raznih centara moći – naveo je Bašević.

Učenik drugog razreda Srednjoškolskog centra „Vasilije Ostroški“ Strahinja Marković, koji je bio snimatelj filma, istakao je da je snimanje trajalo više od sedam mjeseci, a montaža pet mjeseci.

• Sve ovo je probudilo posebne emocije, naročito tokom snimanja izjava svjedoka koji nose svoje tragične priče i to me je dodirnulo– zaključio je Marković.

Za film „Djeca u Geheni“ korišćeni su dokumenti i relevantna istorijska građa, uključujući i zbornik dokumenata o Starom Brodu koji je priredio Dragan Radović. Sve što je prikazano u filmu zasnovano je na istorijskim činjenicama. Stravični zločin u Starom Brodu, desio se u proljeće 1942. godine, kada je ubijeno preko 6.000 Srba.

Film predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o jednom od najtragičnijih stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. Zahvaljujući ispovijestima preživjelih i angažmanu mladih autora, sačuvano je sjećanje koje ostaje kao opomena budućim generacijama da se istina pamti, a žrtve nikada ne zaborave.