Osmi mart je dan kada se podsjećamo na snagu i značaj žena u svim oblastima života. Njihova uloga u prosvjeti je posebno velika – žene su generacijama oblikovale školstvo, prenosile znanje i gradile temelje budućnosti.
Učiteljice imaju jedinstveno mjesto u našim životima: one su prve koje dočekaju djecu na pragu škole, brinu o njima, usmjeravaju ih i uče ne samo slovima i brojevima, već i dobroti, strpljenju i razumijevanju. Za mnoge generacije djece učiteljice su bile najbliže majkama, oslonac i putokaz kroz prve korake života.
Takva je bila i Anđelija Janković, sedamdesetšestogodišnja učiteljica u penziji, koja je svojim osmjehom i strpljenjem ispratila generacije učenika.
Njen put počinje u rodnom kraju Vršanima kod Bijeljine, gdje je rođena i prve školske dane provodila kao učenica, a kasnije u Bijeljini gdje je nastavila školovanje koje će je dovesti do učiteljske klupe.
- Rođena sam u Vršanima odakle je bio moj otac, dok mi je majka bila rodom iz Kalimanića. U našoj porodici bile su tri kćerke, i odrastale smo uz mnogo ljubavi, ali i uz rad i skromnost koja nas je učila pravim životnim vrijednostima. Prva četiri razreda osnovne škole završila sam u Vršanima, a potom sam školovanje nastavila u Brezovom Polju kod Brčkog, od petog do osmog razreda. Već u tako malom uzrastu morali smo da budemo samostalni i sposobni da putujemo do škole. Išli smo biciklima, u dugim kolonama učenika, kroz sela i poljske puteve. Nakon završene osnovne škole prijavila sam se na konkurs za Učiteljsku školu. Sa odličnim uspjehom sam položila prijemni ispit, koji je tada obuhvatao srpski jezik, matematiku i muzičko. To je bio veliki poduhvat i dokaz da sam usvojila potrebna znanja, jer je na konkurs dolazio veliki broj učenika, ne samo iz našeg kraja nego čak i iz Srbije u Bijeljinu, priča Anđelija dodajući da joj je taj uspjeh dao snagu i samopouzdanje da krene putem učiteljskog poziva.
- U to vrijeme rijetko se išlo na više školovanje. Iz mog sela, koje je bilo zaista brojno, samo smo nas dvije djevojke nastavile školovanje, i to je bilo veliko opterećenje za moje roditelje. Otac je radio kao vozač, traktorista, a majka u polju. Nije bilo jednostavno – trebalo je platiti smještaj i hranu, a ja sam znala ponekad i gladna leći. Ipak, nisam odustajala: vrijedno sam učila i radila, jer sam znala da je to put ka boljem životu. Putovala sam biciklom i po snijegu. Majka je znala nositi bicikl šest kilometara na ramenu, samo da bih ja narednih dvanaest mogla na njemu ići do Bijeljine. Znala je otprilike u koje vrijeme se vraćam, pa bi izlazila pred mene da mi ponovo pomogne. Kada je otac otišao u penziju, njegova primanja bila su dovoljna tek da pokriju moje troškove – stanovanje, ogrev i hranu. Bili su pravi heroji. A i ja sam dala sve od sebe da ih ispoštujem i ne iznevjerim, prisjeća se Anđelija.
Tih godina bilo je veoma teško doći do zaposlenja, naročito za žene. Konkurencija je bila velika, a prilike ograničene. Upravo tada Anđelija upoznaje Radomira Jankovića iz Rešetnice, koji je kao učitelj radio u Kalimanićima. Za njega se udala i zajedno su započeli život i rad u školi u Kalimanićima kod Sokoca. Njihova zajednička priča nije bila samo bračna, već i profesionalna – dijelili su istu ljubav prema pozivu i istu posvećenost djeci.
- Uslovi za život bili su veoma loši. Živjeli smo na spratu iznad učionica, bez struje i vode, i tako čitavih deset godina. Pijaća voda je bila udaljena pola kilometra, pa smo je u drvenim bremama donosili za kućne potrebe. Putevi se nisu gradili, sve je bilo teško i skromno. Ipak, uprkos svim tim uslovima, tu sam 1971. godine rodila sina Draženka, a 1975. godine kćerku Draženku. U tom periodu, zajedno sa suprugom Radomirom, vanredno sam pohađala i završila Pedagošku akademiju u Sarajevu. Nije bilo nimalo jednostavno – trebalo je uskladiti porodične obaveze, putovanja i troškove, a uslovi života su već bili teški. Ipak, uz mnogo truda i odricanja uspjeli smo da istrajemo. Poslije tih deset godina rada u Kalimanićima, zahvaljujući direktoru Marku Simiću, koji me je proglasio tehnološkim viškom kako bi mi otvorio put ka novim prilikama, provela sam dvije godine u tom statusu. To je značilo da sam bila bez stalnog radnog mjesta, ali sam ostala u sistemu i čekala bolje rješenje. Na kraju sam dobila zaposlenje u školi u Sokocu, što je za mene predstavljalo novi početak i nastavak učiteljskog poziva, objašnjava ona.
Poslije četrnaest godina radnog staža dobila je stan, što je u mnogome olakšalo do tada podstanarski život. Živjeli su skromno, ali skladno, bili vrijedni i nikada se nisu stidjeli da pored svojih učiteljskih poslova rade još nešto kako bi doprinijeli boljem životu. Takav odnos prema radu i upornost omogućili su im da pomognu i kćerki i sinu da izgrade svoje kuće, jer su uvijek nastojali da jedni drugima budu oslonac.
Učiteljski poziv za nju nije bio samo zanimanje, već istinska ljubav. Uživala je u svakom danu provedenom sa djecom, savjesno obavljala svoj posao i trudila se da ih nauči ne samo školskom gradivu, nego i životnim vrijednostima. Njena posvećenost i strpljenje ostavljali su dubok trag, a radost koju je nalazila u učenju i druženju sa učenicima davala joj je snagu da istraje u svim izazovima.
- Za mene je uvijek bilo najvažnije da sa djecom uspostavim kontakt, da ih upoznam i da im pristupim na lijep način. Učitelj mora imati strpljenja, mora znati da ih sasluša, jer djeca osjete kada ih neko razumije i prihvata. Smatram da sam bila dobar učitelj, djeca su me voljela, imala sam lijepu saradnju sa kolegama i zaista sam uživala u svom učiteljskom pozivu, ističe ona.
Sa četrdeset godina radnog staža otišla je u penziju 2008. godine. Bez supruga Radomira ostala je 2017. godine, što je promijenilo njen život, ali je utjehu našla u porodici. Najveću radost joj donose djeca, unuci i praunuci, koji su njeno najveće bogatstvo u ovim danima.
Svoje vrijeme i u danima penzije provodi aktivno – još uvijek joj dolaze osnovci da im pomogne u učenju, a ona kaže da joj to godi, jer i dalje radi sa mladima i nada se da će je zdravlje i pamćenje poslužiti. Mlađim generacijama poručuje da su djeca najveće bogatstvo, da ih treba čuvati, njegovati i usmjeravati, jer upravo u njima leži budućnost svake porodice i društva.
- Vjerujem da je najvažnije rađati djecu, jer je život s njima ljepši i ispunjeniji. Iako je danas teško vrijeme, kada se mnogo radi i kada ljudi nemaju puno slobodnog vremena, primjećujem da se roditelji ipak posvećuju svojoj djeci. Sa njima se radi, postoji mnogo sadržaja prilagođenih njihovim potrebama, i to me zaista raduje. Znam da je svako dijete zaslužilo da bude voljeno, uvaženo i vođeno kroz odrastanje, jer upravo u njima leži naša najveća radost i budućnost, kaže nam Anđelija za kraj.
Anđelijin životni put najbolje pokazuje koliko su rad, upornost i ljubav prema porodici i pozivu važni. Od teških početaka, preko decenija provedenih u učionici, pa sve do dana penzije, ostala je vjerna djeci i učiteljskom pozivu. Danas, okružena porodicom i mladima sa kojima i dalje radi, ona svjedoči da je najveće bogatstvo upravo u djeci i u onome što ostavljamo budućim generacijama. A kada se prisjetimo praznika žena, još jasnije vidimo koliko su žene značajne, snažne i sposobne da prevaziđu teškoće, da se izbore za svoje mjesto i da svojim radom i ljubavlju oblikuju bolju budućnost.
