Međunarodni dan medicinskih sestara je međunarodni dan koji se obilježava širom svijeta 12. maja (godišnjica rođenja Florens Najtingejl) svake godine, kako bi se obilježio doprinos koji medicinske sestre daju društvu. Tim povodom u današnjem izdanju „Vremeplova“ donosimo vam priču o medicinskoj sestri Milanki Grujić – Cvrci.
Priča je objavljena u 233. broju Sokolačkih novina (januar-februar 2018.), a tekst potpisuje novinarka Bojana Marković.
Svaka profesija sa sobom nosi pojedine prednosti i nedostatke. One profesije koje su vezane za čovjeka i brigu o njemu su možda i najteže. Jedna od njih je i profesija medicinske sestre. Medicinska sestra je osoba koja se opredijelila da njeguje, pomaže i štiti; osoba koja brine o bolesnima, povrijeđenima i starima. Neko ko je izabrao ovakav životni poziv je i junakinja naše priče – medicinska sestra u sokolačkom Domu zdravlja „Dr Ljubomir Ćeranić“ Milanka Grujić.
Milanka je rođena u selu Vidrići nadomak Sokoca. Osnovnu školu završila je u Sokocu, a nakon osmogodišnjeg školovanja, kako kaže , imala je želju da upiše srednju medicinsku školu.
– Medicina mi je još kao djetetu privlačila pažnju. Kao mala, boravila sam u našoj bolnici, i već tad se u meni javila ljubav prema bijelom mantilu. Nakon osnovne škole, moja želja je bila sve veća, pa sam odlučila da upišem srednju medicinsku školu. Godine 1981. započela sam svoj rad u Domu zdravlja, gdje obavljam posao medicinske sestre već 37 godina – istakla je Milanka.
– U svemu što radimo presudna je ljubav. U teškim, i onim manje teškim trenucima, ona je neophodna i često postiže ono što ne može ni sama medicina. Važno je osjetiti bol i tjeskobu pacijenta, kao i želju da mu iskreno pružite pomoć. Potrebna je obzirnost i strpljivost. Uvijek morate imati želju da naučite još više o njezi bolesnika i o medicini – ističe naša sagovornica.
– Volim svoj posao i obavljam ga sa velikim zadovoljstvom. Dosta toga se promijenilo. Nekada se pacijentima posvećivalo više pažnje nego dokumentima i kompjuteru. Trudim se da svakom pacijentu pružim razumijevanje. Da ponovo biram svoj životni put, bez sumnje bih izabrala ovaj isti – kazala je Milanka.
Milanka se prisjetila kako je bilo nekad raditi u sokolačkom Domu zdravlja.
– Ovdje je postojao stacionar za četrdesetak bolesnika, služba hitne pomoći u kojoj je radio jedan tehničar i jedan ljekar. Danas nas ima brojno više, ali se posao obavlja na drugačiji način. Rat me je zatekao u Sokocu, iako sam živjela u Sarajevu, a vozarila na Sokolac. U tim teškim ratnim danima uspijevali smo da radimo u smjenama, ponekad bez struje, vode. To su bila teška vremena, ali smo i tad svoj posao obavljali na najvišem nivou – kazala je Grujić.
– Postoji više neophodnih svojstava, kako bi rad u hitnoj službi bio uspješan. To su prilagodljivost, tolerancija i strpljivost. Takođe, trebate biti bez predrasuda, slagati se s kolegama i uklopiti se u medicinsku hijerarhiju. Morate brzo usvajati nova znanja kako biste ostali uspješni u poslu – rekla nam je Milanka i dodala:
– Radimo sa mlađim kolagama, kojima pomažemo da što lakše i brže steknu potrebnu praksu. Volim ovaj narod. Kada nekome pomognete, ljudi su zahvalni, a najveći dar koji možete da dobijete je spoznaja da ste nekome spasili ono najdragocjenije, a to je život.
Naša sagovornica ističe da je za rad sa ljudima neophodno voljeti ljude i imati iskrenu želju da im pomažete. Morate hrabro podnositi stres, jer medicinskim sestrama nisu dopuštene greške. Morate biti prilagodljivi kako biste mogli obaviti svoj redovan posao.
– Svako ko namjerava da se odluči za ovaj poziv mora biti spreman na sve. Da bi se rad obavljao kvalitetno, potrebna je ljubav prema ovom pozivu, ljubav prema ljudima. Bez toga, ne treba ni počinjati.
Na kraju razgovora Milanka nam je rekla kako se trudi da svaki dan provede aktivno, te da gotovo i nema slobodnog vremena. Kada ne radi u službi njenu pažnju okupira bašta, druženje sa prirodom i sa dragim ljudima. To preporučuje svima, kako bi sačuvali dobrotu, zdravlje i životni optimizam.
